.
Znate ono kada ljudi započnu svoj post sa ‚‚nemam inspiracije za pisanje tako da ću samo pisati"? Pa zar upravo to nemanje inspiracije nije inspiracija. Mislim, ako vec nemaš inspiraciju da pišeš o nečemu, ti razmišljaš o njoj, znači piši o inspiraciji.
Recimo, meni inspiracija uvek dođe u nezgodno vreme, a pošto je ova rečenica mnogo glupa vi je ignorišite. Zašto je glupa, zato što sam uvek mrzeo osobe koje počinju svoje rečenice sa ‚‚meni/ja/moj/to samo ja mogu/ovo se nikome ne dešava osim meni/to samo meni može da se desi" itd. itsl. Znate sve one mlade, ne tako mlade, matore devojke koje su kul pa svaki drugi razgovor počinju sa ‚‚jaoooo, da vidiš šta mi se desilo, to samo meni može da se desi", ne kravo glupa, ne može to samo tebi da se desi, svet ima 6 i po milijardi ljudi, verujem da se to još nekome desilo osim ako nećeš da nastaviš da pričaš o tome kako si spasila autobus koji je do pola bio ispunjen časnim sestrama a do pola budućim časnim sestrama, dečicom nekom neukom, a za sve to vreme demontirala hidrogensku bombu iz zalivskog rata (a verujem da je možda čak i to već neko uradio). Anw, da ne bih ispao sada neki antiboraczajednakapravaštojemnogokuludanašnjemsvetujeabejbe ja ću dati primer i za mužjake koji svaki svoji razgovor počinju ‚‚da vidiš kakav sam gol/koš dao, ili u mnogo češćoj situaciji kakvu sam ribu nagnao/sadžgao/oplodio/gurno u produžni, pa takve ribe nema nigde.
A zamislite ironiju, uvek dobijete inspiraciju kada razmišljate o mržnji koju vam izazivaju ti ljudi koji počinju svoje priče tim rečenicama. Tada vam kroz glavu prolaze raznorazne ideje kako da ih, sebe, i ceo svet uostalom, rešite muka tih nebeskih careva koji rade ono što drugi ne mogu. E tada, u tom trenutku, vi se samo blago nasmešite i kažete kakav sam ja car jer ste upravo smislili neku opaku gadost. Čekaj, postao si jedan od njih?!
Deep minded philosophy shit.