.
Kreativna pauza. Kažu da tek tako dođe, i da teško zatvara kapiju sa spoljne strane. Nije lako boriti se protiv toga, nemaš ideju, želeo bi da napišeš nešto ali ti ne pada na pamet ništa konkretno dobro, možeš da probaš da glumataš mudrost kao gomila ostalih ljudi na internetu ali si svestan da je i tebi samom, a kamoli ostalim surferima, jednostavno dosta mudrosera. Tema koju si započeo tek treba da te gane, da ponovo napišeš nešto iole sličnog kvaliteta kakav god on bio i iole u istom jednom dahu. I tako, dok razmišljaš, setiš se, stiže jesen.
Tema, koja je ubedljivo najviše rabljena po raznoraznim školama i školicama. Stiže jesen/proleće/leto/postnuklearna zima. Tako isprazna, nezanimljiva, uvek ista, ponekad zastrašujuće predvidiva. Ali, jesen stvarno stiže, i, gde ćete lepše teme. Ko bi rekao da, tema koja mi je do juče izazivala Katoličko inkvizicijski gnev mogla da bude baš ta koja će me naterati da se raspišem. Jednostavno, lagano, bez ikakve žurbe i ispravki.
Vidi, izađi napolje. Ne voliš jesen, ni ja je ne volim. Vidi kako lišće igra poslednju piripevku na vetru pre no što otpadne, vidi kako ptice gledaju u svoj novi GPS dok se spremaju za put. Vidi kako više nije plus 342362342342, vidi kako ti baba oblači sve više i više slojeva dok se plaši zime. Vidi kako keva sve užurbano trči da spremi zimnicu, vidi kako joj ne pomažeš, kako sediš kući i bez kupljene karte uživaš u mirisu krastavčića. Vidi kako klinci idu na basket i nose duks sa sobom, vidi kako svi smaraju na facebooku slikama sa mora, vidi kako je devojka na koju se neverovatno mnogo ložiš i naravno to ne smeš da joj kažeš došla sa tog mora i već joj se isprala boja, pogledaj kako je sunca sve i sve manje.
Češkam bradu, grizem usne, čekam kišu i uživam u poslednjim toplim danima ove godine.
I dalje spavam sa otvorenim prozorom.