.
Pre nekoliko trenutaka sam imao jedan veoma zanimljiv razgovor sa koleginicom, godinu dana starijom doduše, ali ipak koleginicom sa fakulteta. U svakom slučaju, kukala mi je što ne pišem blog, nabila na nos par stvari, i iskusno objasnila zašto bi trebalo da pišem o ljubavi ovde, iako sam ja rekao da tome nije mesto. Kada mi je objasnila to, rekao sam joj čuveno ‚‚u pravu si". Zašto čuveno? Jednostavno. Mislim da u našoj srži, u biti čoveka, postoji neki gen koji se aktivira kada god treba da kažemo nekome da je u pravu. Zašto je to toliko teško, nikada mi neće biti jasno, ali da je pogubno, jeste.
Hiljadu situacija, malih, osrednjih, malo većih, velikih, su završene na ovaj ili onaj način jer neko nije bio u stanju da kaže onom drugom da je u pravu. Zašto je to toliko teško? Da li mi zaista kopamo svoj ego prihvatanjem tuđeg mišljenja kao validnog, ili ga zapravo kopamo ne prihvatajući pravo mišljenje, čije god ono bilo. Zar je zaista potrebno dostići intelektualni zenit kako bismo shvatili da ne može da škodi da kažemo nekome drugom da je u pravu. Barem sam ja do sada nailazio na takve slučajeve. Teška je ta muka da vam neko prosečne inteligencije kaže da ste u pravu. Samoodbrana ? Borba za opstankom u surovom svetu ? Jedinka koja je sasvim prosečna u svakom svom smislu ne sme tako lako da se okane svoga mišljenja, kakvo god ono bilo. Možda i nismo izgubili toliko primalnog kao što smo mislili. Žao mi je discovery, moraćeš ponovo da pokušaš sa svojim emisijama budžeta vojske Srbije.
Paradoksalno je naravno da samo ljudi malo višeg intelekta, dostignuvši ga na jedan ili drugi način, su zapravo jedini koji mogu da prihvate i kažu da je neko drugi u pravu, naravno, čineći to na licu mesta, a ne izvesno vreme posle. Zašto je paradoksalno. Isti taj intelektualac će retko imati mogućnost i da kaže nekome drugom da je u pravu, baš zbog toga što je dostigao neki nivo koji mu daje za mogućnost da je on taj koji je većinu vremena u pravu.
I tako, dolazimo do današnjeg društva, gde je većina, mediokritetska većina naravno, ta koja odlučuje i koja svojim ponašanjem reguliše svet, a ista ta većina nije u stanju da kaže to čuveno ‚‚u pravu si", i tako tone sve dublje i dublje u propast. Dame i gospodo, dobrodošli u izumiranje civilizacije, ove današnje, savremene, demokratske i, jelte, pune tolerancije. NOT.
O ljubavi ćemo nekom drugom prilikom.